Prof. Ismet Azizi, Gjilan
Povodom objavljene knjige dr. Hamdije Šarkinovića, “Bošnjaci od Načertanija do Memoranduma”, Matica Bošnjaka Crne Gore,
Podgorica 2023,
Urednik: Zuvdija Hodzić.
Ako analiziramo period od Berlinskog kongresa pa na dalje, za Sandžak i teritotije oko njega, to je bio period „biti ili ne biti“. Srbi i Crnogorci su se bavili idejom da svaku zemlju (teritoriju, prostor) na kojoj nema osmanskih vojnika treba okupirati. Njihov otpor razoružanju još u osmansko doba pokazuje koliko su Sandžaklije koje su se inače nalazile između Srba i Crnogoraca, bile ugrožene kao “usijano gvožđe između čekića i nakovnja”.
Opasnost od Srba i Crnogoraca za stanovništvo Sandžaka i šire bila je trajna. Ali historičari, odnosno intelektualci ovoga kraja ponašali su se i još uvijek se ponašaju i pišu svoju historiju pod uticajem vlasti ili vladara.
To je ono što se dešava danas, iako živimo u demokratiji već više od trideset godina, osjećaj pokornosti i dalje postoji.
Od knjiga koje sam imao prilike da imam u rukama posljednjih dana, to je djelo autora Šarkinovića. Autor se bavi situacijom Bošnjaka od Načertainije do “Srpskog sveta”. Kada sam uzeo knjigu u ruke, odmah sam pomislio da i naslov knjige treba da odgovara temi koja je u njoj trebalo da bude razrađena. Treba da bude, ako je autor Bošnjak, ‘Bošnjaci i Albanci od Načertanije do Memoranduma’.
Tako je i naslovljeno. Jer, što se Sandžaka, Crne Gore i Kosova tiče, drugačije i nije moglo. Bez pominjanja Albanaca ne može se napisati historija Crne Gore i Sandzaka. Naprotiv, to je iskrivljivanje historijske istine.
Knjiga je podijeljena u nekoliko poglavlja. Zaustavljamo se na poglavlju “Nikola I Petrović” gdje se odmah ističu Bošnjaci. Objektivnosti ne može biti ako se ne uzme kao osnova za Sandžak i Crnu Goru i ne može se misliti da se čita i piše odvojeno, osim za Bošnjake i Albance.
Albanci i Bošnjaci Sandžaka nisu razdvojeni, kao “meso od eksera”.
- Od Srba i Crnogoraca, Bošnjaci i Albanci se tretiraju, odnosno smatraju svojim dijelovima. I to ne kao ‘Bošnjaci i Albanci’ nego pod različitim imenima kao što su Turci, Muslimani, Arnauti, Arbanasi, Šiptari,… U mnogim slučajevima za muslimansko stanovništvo, tj. sadašnje Bošnjake, nekad i danas, mnogi od njih smatraju slovensko stanovništvo islamske pripadnosti, a ponekad za njih kažu “naši muslimani”.
Ako su albanski gorštaci Malisori – sa određenim ciljevima, da bi ih odvojili od albanskog stabla – Peštercima su se obraćali: “vi ste Malisori, niste ni Albanci ni Arnauti ni Arbanasi ni Šiptari”.
- Ako autor piše da: Po ugovorne strane, Porta se obavezala da će ustupiti Crnoj Gori pored drugih teritorija Podgoricu, Spuž, Kolašin, Plav i Gusinje. Berlinskim ugovorom Crnoj Gori je priznata nezavisnost, uz određena ograničenja suvereniteta. Ako je „ustupak“, onda autor Šarkinovic, umjesto da kaze, onako kako po ugovoru „ustupak“ ili „aneksija“, ili, kako je bilo stvarno okupacija, kaže “oslobođenje”, “novooslobođenih oblasti” itd.(!??)
- Autor nije jasan, ili je zlonamjeran što se tiče pojmova: “Musliman”, “musliman”, “Bošnjak”.
Autor pise: „S obzirom da je imovina čiji su vlasnici bili Bošnjaci bila konfiskovana …“[…]; “knjaz Nikola je 18. XI 1980. godine izdao proglas svim Bošnjacima koji su emigrirali iz Crne Gore“.
Kako je moguće da se ovo odnosi samo na Bošnjake, a ne na Turke i Albance. Ovdje može da se primijeti da on svrtava cijelo stanovništvo islamske vjeroispovijesti u Bošnjake.
Dalje: „Poslije oslobođenja Nikšića gotovo svi Bošnjaci su se iselili u Bosnu i Albaniju“.
Inače, kada se poziva na izvore, kao naprimjer na: DAC, MUD, f. Decembar 1910, br.1156, onda citira izvor: krajem 1910. godine bilo u Nikšićkoj oblasti svega 162 muslimanska stanovnika (u Nikšiću 85, Trebješkoj 5, Planino-pivskoj 71 i Jezersko-šaranskoj kapetaniji 1).
„Poslije oslobađanja Podgorice, Zete, Spuža, Žabljaka nastala je kao i u ostalim pripojenim krajevima, masovna emigracija bošnjačkog stanovništva“(Str72)…
Iseljavanje je naročito uzelo maha sa uvođenjem obaveznog vršenja vojne dužnosti svih muslimanskih vojnih obveznika i obaveznog školovanja muslimanske djece ( izv. DAC, MID, f 1879, br. 93).
Po ovim podacima koje nam pruža autor, došli smo do zaključka: negiranje postojanja drugih etničkih grupa, odnosno Albanaca i Turaka !!
To potkrepljuje podacima (str 93): ovo se može utvrditi iz podataka o broju Bošnjaka 1911. godine. Tako je u Podgorici, u gradu bilo 1.736 bošnjačkih porodica, u podgoričkoj kapetaniji 20, u zetskoj kapetaniji, u donjokučkoj kapetaniji 83. u spuškoj kapetaniji 10 i donjoceklinskoj 2, što je ukupno 1.974.
Dalje navodi: poslije zauzimanja Bara, Ulcinja i Krajine od strane crnogorske vojske u ovim krajevima nije došlo do masovne emigracije bošnjačkog stanovništva. Emigrirale su uglavnom porodice iz varoši Ulcinja i Bara koje su se bavile pomorstvom i nekoliko porodica koje su živjele na selu. Iz Bara su se iseljavali uglavnom u Skadar, koje su se ponovo vratile, što se može utvrditi iz jednog protokola barskih emigranata od 26. V 1879. godine iz kojeg se vidi da se povratilo 198 porodica barskih muslimana, dok je onih koji se još do tada nijesu bili povratili bilo svega 83 porodice.
… Nakon što je uvedeno obavezno školovanje i vojna obaveza za Bošnjake 1880-1881. godine ponovo je otpočelo masovno iseljavanje barskih i ulcinjskih Bošnjaka. Tom prilikom se odselilo oko 200 domova čije je zanimanje bilo pomorstvo. Iseljavanje Bošnjaka iz Ulcinja je ponovo počelo 1906. godine nakon popisa vojnih obveznika od strane vojne komisije kada je iseljeno oko stotinu bošnjačkih porodica, većinom pomoraca”, 125
Vlada je preduzela sve mjere kako bi prisilila Bošnjake da emigriraju iz Crne Gore i u tom cilju ih prinuđavala da rasprodaju sva svoja dobra i potpišu izjavu da to pravo ostavljaju lokalnim vlastima. No i pored velike emigracije ulcinjsku i barsku oblast su naseljavali Bošnjaci iz drugih krajeva, tako da je početkom 1911. godine u pomorskoj oblasti bilo 8.432 muslimanska i 3.306 rimokatolička stanovnika, što je predstavljalo najveći dio cjelokupnog stanovništva”.( str 73).
Da iskoristimo literaturu drugih autora ! Nigdje nismo naišli na podateke o postojanju Bošnjaka u Ulcinju, dok u Baru se pominju muslimani slovenskog govora.
Stanovništvo Bara (Antivar) i Ulcinjskog okruga prema Spiridonu Gopčeviću u knjizi “Gornja Albanija i njena liga: etnografsko-političko-istorijska” objavljenoj 1881. Po njemu Bregliqeni (Krajna) ima 1600 katolika, 5100 muhamedanskih Albanaca i 2500 Srba katolika(!).
Zatim se nastavlja davanjem sela Tivar, Kraja i Ulčin u tabelarnom obliku za njihovo upoređivanje, prema autorima Hecquardu, Hahn i Bolizzi. Tablice, pored broja stanovnika, pokazuju i vjersku pripadnost: „Muhamedanci, katolici, Grci i Cigani.“
Dr. Nail Draga: Čitajući Gopčevićevu knjigu, postaje jasno da imamo posla sa posebnim podacima, pogotovo kada je u pitanju albanski etnogeografski prostor. Pitanje je u vezi sa činjenicom da se teritorije naseljene albanskim stanovništvom ne zovu Osmansko carstvo nego Albanija, iako Albanija tada nije bila nezavisna država, već je postojala pod takvim imenom.
U teritorijalnom smislu, Gopčeviq je podijelio albanski etnogeografski prostor na tri cjeline, odnosno regione/okruge, kako je naveo u knjizi, kao jedini autor u to vrijeme a i kasnije sa takvom geografskom definicijom.
Tako imamo:
– nahiju Skadar, sa 376 km2 gdje je pripadao Bar kao grad sa 8000 stanovnika;
– nahiju Albaniju sa površinom od 379 km2 gdje je glavni grad bila Podgorica sa 6000 stanovnika i
– nahiju Plav, na 958 km2 sa gradom Plavom sa 14.000 stanovnika (str.360).
Daje nam i podatke o konfesionalnoj pripadnosti. Tako su za albansku nahiju naveli da je “od 22.000 stanovnika ukupno 8.000 muslimana koje mrze Crnogorci…” (361).
Iz ovih prostornih podataka jasno je da je albanski etnogeografski prostor obuhvatao površinu od 1713 km2.
Dalje, autor piše o stanju u Plavu i Gusinju.
“… Medutim, većina stanovništva Plava i Gusinja nije prihvatila odluke Berlinskog kongresa o pripajanju Plava i Gusinja Crnoj Gori pa je u Gusinju 1879. godine formiran Gusinjski Komitet Nacionalnog Spasa”.( citira : Daut Deda, Kosova, br. 1, Tirana, 1995, str. 3-7).
Odmah na počtku možemo da primijetimo da autor kada piše o Plavu i Gusinju ne pominje nacionalni sastav stanovništva. Kao što Šarkinović ne pominje ni izvor koji koristi.
„Komitet Nacionalnog Spasa je formiran u Gusinju u jesen 1879. godine. Na čelu Komiteta je bio Ali-beg Sabanagić, a članovi Ahmet Zenjeli, Eme Hadžalin, Halil Kolin, Ferat Nikočaj, Smail Bajraktari, Adem Kočinaj, Adem Omeragaj, Gano Smajlmujaj, Mehmed Cori, Huso Hadžijaljaj, Sadri Murselji i dr. U Plavu je bio pododbor na čelu sa Jakupom Ferijem, a članovi Mula Jaho, Rustem Isa, Husen Redžepagaj, Ajdin Kurti, Alji Mulimusa, Frec Sadiku, Malić Redžepagaj, Sali Jahaj i dr.
Komitet je formirao Vojni štab na čijem je čelu bio Ali-beg Sabanagić. Članovi Vojnog štaba su bili Jakup Feri, Mula Jaho, Ali Ibra, Sali Jaha, Man Avdija, Ahmet Zejnjeli, Hadži Zeka, Bećir Bajraktari, Mustafa Bajraktari, Jusuf Sokolji, Seliman Vokši i Bajraktar Podgore, 129
Nakon konstituisanja Komiteta i Vojnog štaba plavski prvaci su stupili u kontakt sa plemenskim prvacima i bajraktarima od Gaša i Krasnića do Drenice i Rugove i postigli dogovor sa Man Avdijom, Is Krasnićem, sa Ali Ibrom iz Gaša, Mustafom Bajraktarom iz Dukađina, Hadži Zekom iz Peći, Bećir Bajraktarom iz Drenice, Rizahom Saidbegovićem iz Dakovice, Salih-agom, Kadri Bajramom i Čelj Sabanom iz Rugove, kako Plav i Gusinje ne bi predali Crnoj Gori, pa su doveli na teren Plava i Gusinja od 8.000 do 12.000 plemenske vojske okupljene u 12 bataljona. Vojska je bila raspoređena u kućama stanovnika Plava i Gusinja koji su im obezbjeđivali smještaj i ishranu. Zadatak Komiteta je bio odbrana “Vatana” zbog straha da će dolaskom crnogorske vojske biti fizički likvidirani, da im se neće dozvoliti vršenje vjerskih obreda, da će im biti oduzeta zemlja i da će biti u situaciji da moraju da napuste svoje domove. Na ove činjenice stanovništvo Plava i Gusinja su upućivali događaji koji su se desili od strane crnogorske vojske prilikom zauzimanja Nikšića, Podgorice, Spuža i drugih krajeva, kada je gotovo čitavo bošnjačko stanovništvo moralo da napusti vjekovna ognjišta i pored raznih proklamacija i drugih obećanja od strane Knjaza Nikole Petrovića. Komitet je sve do 10. juna 1878. godine imao samostalnu organizaciju, kada je pristupio Prizrenskoj ligi.“
„Prema podacima Jovana Cvijića iz 1908. godine, o etničkoj strukturi stanovništva Plava i Gusinja, a koji se bitno nijesu izmijenili u odnosu na one iz 1878. godine ukupan broj domaćinstava u Plavu i Gusinju je bio 1.785, od čega Bošnjaka 1.174, Albanaca 401 i pravoslavaca 210.“ (strana 74)
e Mark Milani
“Primjeri čojstva i junaštva” iz priče br. 13 : “Ovu su tuzbu Arbanasi spjevali u svoje pjesme de se govori Çou Redzo, çou djalo…. itd. naški: Dig se, Redzo, sine moj…”!
“U mom se plemenu govori naški i Arbanaški. Oni su oba moji. Osim toga izmedu mojega plemena i sjevernih arbanaški, nema granice. I ja i moji plemenici idemo slobodno kod njih i oni dolaze kod nas. Kad podjemo tamo, ja zborim arbanaški, a oni naški. Kad oni dodju kod nas, ja govorim arbanaški a oni naški” (Riječi Marka Milanova zapisao Mašan Pavićevič)!
Dakle, Šarkinović ovakvim svojim pristupom historijskim činjenicama pokazuje nestručnost i nepouzdanost. Jer, ne samo što je očigledno iskrivljivao i tendenciozno (anti albanski) poturao lažne podatke, nego je u mnogim slučajevima potpuno negirao postojanje Albanaca na određenim područjima.
Da je u pitanju neki grad ili zemlja gdje se mogu naći samo pojedinci iz albanskog naroda, kao naprimjer što je danas u pojedinim zemljama Evrope, pa eto moglo bi se njihovo nespominjanje uzeti kao nemarnost ili nestručnost autora knjiga.
Ali ne, nisu u pitanju takve činjenice. Radi se o negiranju jednog naroda koji je u pojedinim gradovima (obrađivanim u knjizi) čak većinski. Ili, u najmanju ruku, značajan faktor, u ukupnom procentu stanovništva i u životu tog mjesta (grada, ili regiona). Šarkinović ovakvim svojim pristupom historiji automatski oduzima sam sebi pravo da se zove historičarem. Jer je pokazao da je tu postavljen da bude instrument ili alat za “mirnodopski” genocid i propagandista u tom pravcu.
